Ko o čemu, direktor o normama. Zaista moram priznati Seadu Đokaju, direktoru JU Muzeji i galerije Podgorice u čijem je sastavu Muzej Marka Miljanova, gdje sam zaposlen, da je majstor u zamjeni teza, ali isto tako u reagovanju od 4.7.2018. godine u dnevnom listu „Dan”, u vezi sa otvorenim pismom organizatorima uručenja nagrade „Marko Miljanov”, da brka termine. On navodi „unutrašnja korespondencija između poslodavca i zaposlenog”, pa ispada da sebe prikazuje kao privatnika, a ne predstavnika poslodavca – javne ustanove, ili se jednostavno sa svojom ulogom direktora saživio. Uglavnom, direktor se u svom demantiju brani pravnom terminologijom površno.
Uvjeren sam da je njegov postupak najviše izazvan nagradom koja je pripala mitropolitu Amfilohiju. Ne samo zbog animoziteta, već i zato što je vidio šansu da napadima na njega, posredno, stekne poene. Ja ne znam nikoga da je, napadajući mitropolita, do sada stekao slavu!? Ja sam samo bio predviđen za kolateralnu štetu. Da nije imao zadnju namjeru, zašto Đokaj nije došao lično, kad je već ranije saznao iz medija, i u brk im skresao - i laureatu i oraganizatoru, već se na mene okomio? Najkraće, taj njegov akt koji mi je uputio u vezi sa navedenim je bio prijeteći, kao i mnoga ranije, pa sam uputio pitanje organizatorima zašto ga nijesu pitali za dozvolu i šta ima u tome tendenciozno (zanimljivo, kulturna manifestacija i kulturna ustanova treba da traži dozvolu za „mirno” održavanje kulturnog događaja; do sada sam čuo da se to traži samo u policiji za skupove visokog rizika)!? Jednostavno, direktor i njegov pomoćnik se, po mom mišljenju, u ovoj oblasti ne nalaze!
Nepoznavanje materije oni nadomještaju treniranjem strogoće, i to nad skoro stoprocentno visokoobrazovanim kadrom, gdje su dvoje doktori nauka i šest sa magistraturom. Počeli su sa mnom jer su mislili da sam najslabija karika u redu zaposlenih, jer ne pripadam vladajućoj strukturi. Smatrali su da će mojom kompromitacijom zastrašiti druge. Služili su se svim propagandnim sredstvima
Međutim, oni su u konfliktu sa velikim brojem zaposlenih. Iza mene stoje rezultati i iskustvo, kao i ostalih mojih kolega. Pored šest naučnih knjiga, radova iz muzejske djelatnosti, brojnih stručnih članaka i međunarodnih skupova (jedan od njih je o antičkom Medunu koji mi je inspiracija i preokupacija u daljem stručnom radu i naučnoj kritici!). O mom radu i ponašanju prepuštam da govore svi raniji direktori Muzeja i, bez obzira šta će reći, bez razmišljanja i čitanja ću potpisati.
Kako Đokaj naglašava, da nije „vrijeđao moj profesionalni i lični integritet “ i ne „prekoračujući ovlašćenja“, mogu samo da se gorko nasmijem, jer sve što je mogao da učini da me šikanira na poslu učinio je i dalje čini, a što sam ja imun na to, drugo je pitanje: radim u nenormalnim uslovima bez grijanja i hlađenja, u memli i zagušljivosti, idem na posao (trideset kilometara dnevno) bez nadoknade amortizacije sopstvenim automobilom, uglavnom, jer mi je samo dao nadoknadu u visini autobuske karte, a autobusa nema i neredovni su, tako da ne mogu nikako stići autobusom i odgovoriti njegovoj naredbi da poštujem radno vrijeme od 8 do 16 časova. Zatim, prati me, pokušava da uhodi, prati kamerama i to preko trećih lica, odnosno posebnog preduzeća, što je neviđeno još od doba Informbiroa. Međutim, o tome ćemo na drugim relevantnim adresama i instancama, jer se zna kako se kvalifikuje takvo djelo.
O poricanju animoziteta prema Srpstvu od strane istih rukovodilaca neću govoriti iz lične pozicije, ja sam na to već i navikao i prije i sada. Pokušavam da se ponašam u skladu s onom Monteskjea: „Prvo sam čovjek, slučajno sam Francuz!“ Demantovaću ih na drugi način i drugim činjenicama. Pomenuti rukovodioci se odnose prema Muzeju Marka Miljanova nedomaćinski.
Zgrada Muzeja, gdje je boravio najpoznatiji i najslavniji Kuč i gdje je napisao svoja djela propada, ruinira se, urušava se. Periodično rijetko šminkanje sa kantom farbe i pola kubika daske samo su Potemkinova sela. Muzealije neprocjenjive vrijednosti se uništavaju u takvim uslovima. Postavka Muzeja sada trenutno djeluje sablasno, jer su neki pozajmljeni eksponati odneseni, a nekad pozajmljeni koji su pripadali Muzeju, ne vraćaju se. Zar nije ovo animozitet prema Marku Miljanovu kao istaknutom Srbinu, a da ne govorim o brisanju njegovih izreka, među kojima: „Dijele se Srbi na komade...”, prije nekih dva - tri mjeseca od strane istog Đokaja i Pejovića. (Neće se valjda pozvati na narušavanje stalne postavke i autorstvo, što je davno narušeno i sa tim i bez toga!?). Marko Miljanov ne pripada samo Srbima, već i Crnogorcima (a da je sreće to je isto). Najkraće, Marko je ličnost univerzuma.
Na kraju, za sve ovo ne snose samo odgovornost dvojica prozvanih i glavnih, već smo svi krivi kolektivno, i mi zaposleni, i oni koji su ih postavljali, i oni koji ih nadzorišu (resorni sekretarijat kulture), i posebno Kuči koji to (čast izuzecima) - neki čak prećutno podržavaju, a drugi nezainteresovano posmatraju.
dr Vukić Ilinčić, istoričar muzejski savjetnik i kustos
Muzeja Marka Miljanova